Dok mašine u zeničkoj Željezari stoje od 29. aprila, iza zatvorenih vrata vlada hitnost. Dok radnici čekaju informacije o egzistenciji, sindikalno rukovodstvo izvještava o održanim i nepovezanim sastancima sa predstavnicima Vlade, a Vlada Federacije BiH u parlamentarnu proceduru gura Prijedlog zakona o postupku vanredne uprave. Je li ovo zaista spas za giganta ili pravni okvir koji radnike pretvara u socijalni amortizer bez prava glasa?
Dok se u javnosti barata terminima sistemski značaj i restart, pravni tekst Prijedloga zakona krije zamke koje bi mogle imati dugoročne posljedice po hiljade porodica. Pitanje koje sindikalno rukovodstvo izbjegava glasi:
Šta ste tačno ispregovarali na tim fragmentiranim sastancima, a šta ste prešutjeli?
Gdje su zapisnici?
Sindikalno rukovodstvo izvještava o održanim sastancima sa predstavnicima Vlade, dok radnici o rezultatima tih razgovora saznaju isključivo iz šturih, špranca saopštenja.
Ako zapisnici sa tih sastanaka postoje, zašto nisu javno dostupni svakom radniku? Radnici imaju pravo znati šta se nudilo, a šta odbijalo.
Ako zapisnici ne postoje, to je još alarmantnije. Pregovarati o sudbini hiljada ljudi kroz nepovezane susrete, bez pisanog traga o preuzetim obavezama i obećanjima, krajnje je neodgovorno i otvara sumnju na netransportnost i dogovore ispod stola.
Agonija čekanja: Pravna zamka za radnike
Najopasniji dio zakona za radnike krije se u kombinaciji ovlaštenja vanrednog upravnika i odredbi o poslovanju. Kada firma ne radi, vanredni upravnik primjenjuje mjere obustave rada.
Zakon u članu 38. i pratećim odredbama o racionalizaciji jasno daje upravniku ovlaštenje da prekine angažman radnika ako nema sredstava za plate. Ono što Vlada i sindikat prešućuju je sljedeće:
- Trajanje agonije: Postupak vanredne uprave, uz sve rokove za plan restrukturiranja, glasanje i sudske potvrde, može potrajati do 15 mjeseci. Radnički status na čekanju nije privremen, on je projektovan kao dugotrajan period pravne neizvjesnosti.
- Zakonska osnova: Prema članu 54. i odredbama o optimizaciji, upravnik je dužan obustaviti isplate koje nisu pokrivene likvidnim sredstvima. Ako nema novog finansiranja, radnik se šalje na čekanje.
- Gubitak prava: Radnik na čekanju nije otpušten, što znači da ne dobija otpremninu, ali nije ni zaposlen u punom smislu, što znači da nema punu platu. Ako u tom periodu sami daju otkaz, gube sve.
Ko odlučuje o sudbini radnika?
Član 83. Prijedloga zakona uvodi mehanizam međuklasnog nametanja. U praksi, to znači da ako većina povjerilaca poput banaka ili velikih dobavljača glasa ZA plan restrukturiranja, sud može potvrditi plan i nametnuti ga radnicima, čak i ako su radnici glasali PROTIV. Sindikat mora objasniti: Kako planirate spriječiti da se interesi radnika preglasaju u ime viših sistemskih interesa?
Plate i doprinosi: Prioritet bez pokrića?
Član 37. i Član 110. tretiraju plate radnika kao prioritetne obaveze. Međutim, prioritet na papiru ne znači novac na računu. Ako kompanija ne radi i nema sirovina, odakle će se isplaćivati plate za vrijeme stabilizacije?
Sindikat je morao od Vlade zahtijevati čvrstu garanciju finansiranja zakonsku odredbu kojom se nijedan kredit novo finansiranje iz Člana 59. ne može povući dok se ne izmire sva zaostala dugovanja prema radnicima. Zašto ova garancija nije imperativ sindikalnih pregovora?
Od partnera do ukrasa: Član 109.
Dok sindikat tvrdi da štiti radnike, Član 109. zakona im ostavlja mogućnost da radnike izbace iz glavnog povjerilačkog odbora i gurnu u posebno savjetodavno tijelo. To nije tijelo koje odlučuje to je tijelo kojem se dopušta da govori. Zašto sindikat nije insistirao na fiksnoj, zakonskoj poziciji predstavnika radnika u povjerilačkom odboru, bez obzira na strukturu potraživanja?
Zahtjev za Veto i profesionalni menadžment
Sindikat mora zahtijevati pravo veta na izbor vanrednog upravnika. Željezari ne trebaju potrošene političke figure koje su do sada dokazale nesposobnost u upravljanju javnim sistemima.
Sindikat treba tražiti vanrednog upravnika iz realnog sektora: Osobu sa dokazanim iskustvom u metalnoj industriji, koja razumije proces integralne proizvodnje, a ne politički postavljenu figuru bez dana iskustva u fabrici.
Stručnost, ne podobnost: Ako sindikat ne insistira na profesionalcu, on direktno pristaje na nastavak agonije.
Standardi koje sindikat mora ispuniti ako istinski zastupa radnike:
Transparentnost: Od sindikata se očekuje da javno objavi sve zapisnike sa sastanaka sa Vladom. Ako zapisnici ne postoje, sindikat je dužan obrazložiti propust u vođenju evidencije o pregovorima koji utiču na hiljade radnih mjesta. Polaganje računa bazi nije opcija nego obaveza.
Veto: Sindikat mora izboriti pravo veta na izbor vanrednog upravnika i na socijalni program unutar plana restrukturiranja. Zastupanje radnika podrazumijeva kontrolu nad procesom, a ne puko prisustvo na sastancima.
Zaštita od otkaza: Odgovoran sindikat mora insistirati na zakonskoj zabrani otpuštanja radnika sve dok se ne izvrši isplata svih zaostalih potraživanja. To je ključni mehanizam kojim se garantuje da radnici neće biti prepušteni na milost i nemilost dok se čeka restart fabrike.
Odgovornost: U slučaju neuspjeha plana restrukturiranja iz Člana 125., sindikat mora osigurati mehanizam odgovornosti. Potrebno je definisati ko snosi teret izgubljenog vremena i nagomilanih dugova prema radnicima, kako bi se spriječilo da teret neuspjeha ponovo padne isključivo na radničku klasu.
