Napredak digitalnih plaćanja transformirao je odnos lokalnog stanovništva prema gotovini, koja je praktično nestala iz svakodnevnog života prije otprilike 10 godina, dok se QR kodovi sada koriste čak i u neformalnim situacijama, poput uličnih napojnica, piše N1.
U Kini je gotovina praktično nestala prije otprilike 10 godina, u scenariju u kojem su digitalna plaćanja putem QR koda postala dio čak i najsvakodnevnijih situacija. Ovo je tvrdnja mladog poduzetnika Josea, iz druge generacije kineskih migranata u Španiji, kojeg je intervjuisala Alejandra Andrade u emisiji “Fuera de cobertura”.
Preporučeno
Pročitajte i ovo
Intervjuisani je izjavio da je Kina komunistička “samo po imenu” i rekao da smatra da je ta zemlja jedna od najkapitalističkijih na svijetu. Za njega se sve vrti oko novca i poslovanja, uključujući i načine plaćanja koji su ostavili gotovinu iza sebe.
Govoreći o kineskoj stvarnosti, mladić je spomenuo da čak i “beskućnici ima QR kod za primanje napojnica”. Izjava je korištena kao primjer koliko su digitalna plaćanja postala uobičajena u zemlji.
Snažne veze sa Španijom
Adrade je sa svojim timom otputovaoa u Qingtian, u provinciji Zhejiang, kineski grad poznat po jakim vezama sa Španijom i po tome što u njemu živi veliki broj stanovnika koji govore španski. Qingtian se naziva i kineskom “Malom Evropom”.
Grad se ističe po svojoj tipično zapadnjačkoj arhitekturi, izgrađenoj tokom posljednjih 20 godina. Tokom posjete, tim je pronašao mnoge kulturne poveznice sa Španijom.
Prije putovanja u Kinu, Alejandra Andrade je posjetila popularno mjesto u Useri, kojim upravlja 27-godišnji muškarac, sin kineskih imigranata. Iako je odrastao u Madridu, u direktnom kontaktu sa zapadnom i španskom kulturom, izjavio je da dijeli dio vizije svojih roditelja o budućnosti, ekonomiji i poduzetništvu.
Mladić je objasnio da je za njegove roditelje rad za nekog drugog bio nezamisliv, jer bi šansa za akumulisanje velikog bogatstva kroz zaposlenje bila mnogo manja nego kroz poduzetništvo. Izvijestio je da je, umjesto igranja nogometa u parku, pomagao u dostavi narudžbi iz restorana, iskustvo koje je oblikovalo njegovu sliku budućnosti.
Prema riječima sagovornika, njegovi roditelji nisu mogli zamisliti da ne kupi stan, nema pristojan automobil ili vlastiti biznis. Također je izjavio da su život s manje od 5.000 eura mjesečno smatrali gotovo nedostojanstvenim, što je utjecalo na njegov odnos prema poslu, uspjehu i novcu.
