Duraković naglašava da nije nevažno u kojem je mediju tekst objavljen, ističući razliku između The Washington Times i The Washington Post.
Kako navodi, riječ je o dva medija različite uređivačke tradicije i profesionalnog profila. Dok je, kako navodi Duraković, Washington Post etablirani mainstream list s dugom tradicijom istraživačkog novinarstva, Washington Times ima izraženu konzervativnu i ideološku orijentaciju, što, prema njegovim riječima, pomaže razumjeti ton i konstrukciju teksta.
Osvrćući se na autora, Duraković navodi da je Max Primorac američki konzervativni politički operativac hrvatskog porijekla, povezan s desnim think-tank krugovima u Washingtonu, koji vanjsku politiku posmatraju kroz ideološki sukob s “političkim islamom”.
Ističe da Primorac nije dio akademske ni regionalne ekspertne zajednice koja se bavi postdejtonskom ustavnom strukturom Bosne i Hercegovine, te da njegovi tekstovi ne proizlaze iz dugoročnog terenskog rada, već iz šireg sigurnosnog narativa u kojem se muslimanske političke zajednice često predstavljaju kao potencijalni rizik po Zapad.
“Teza da Bosna i Hercegovina postaje islamistička država na granici NATO-a nije ozbiljna analiza, već politički narativ”, poručuje Duraković.
Podsjeća da je Bosna i Hercegovina ustavno sekularna država, bez šerijatskog zakonodavstva, vjerskih sudova ili islamske političke doktrine u ustavnom poretku. Sistem je, kako kaže, složen i često neefikasan, ali nije teokratski.
Posebno odbacuje, kako navodi, tri zamjene teza koje se ponavljaju u ovakvim analizama. Prva je poistovjećivanje religijske vidljivosti s političkim islamom.
“Nošenje marame ili izgradnja džamija ne znači islamizaciju države. Nakon rata je u cijeloj regiji došlo do jačanja javnog identiteta vjerskih zajednica, i pravoslavnih i katoličkih. Ako su crkve simbol kulturnog kontinuiteta, zašto su džamije simbol prijetnje?”, pita Duraković.
Druga se, kako ističe, odnosi na demografske promjene koje se predstavljaju kao progon kršćana, bez konteksta rata koji je pogodio cijelu zemlju. Podsjeća na opsadu Sarajeva, ali i na sistematska protjerivanja Bošnjaka iz Prijedora, Foče, Višegrada, Bijeljine, Bratunca, Zvornika i Srebrenice, gdje je presuđen genocid.
“Etnička homogenizacija nije sarajevski fenomen, to je ratno naslijeđe cijele Bosne i Hercegovine”, navodi on, dodajući da se u Sarajevu Povorke ponosa LGBT zajednice održavaju bez nasilja i incidenata, što, prema njegovim riječima, ne govori o radikalizaciji.
Treća teza odnosi se na historijske kontakte s Iranom tokom embarga na oružje, koji se, kako tvrdi, koriste kao dokaz današnje islamističke orijentacije. Duraković podsjeća da Bosna i Hercegovina danas učestvuje u NATO programima, sarađuje s EUFOR-om i formalno je opredijeljena za euroatlantske integracije.
“Ako su diplomatski kontakti s Iranom dokaz islamizacije, onda bi mnoge evropske prijestolnice morale biti označene istim epitetom”, poručuje.
Ističe da politički problem Bosne i Hercegovine nije religijski, već institucionalni. Sistem etničkih veta, kako navodi, omogućava trajne blokade, a zahtjevi za funkcionalnijim institucijama često se predstavljaju kao pokušaj majorizacije.
“Bošnjaci su najbrojniji narod, ali to ne znači da traže vjersku državu. Oni traže državu koja može donositi odluke bez permanentne paralize”, naglašava.
Duraković zaključuje da narativ o “islamističkoj prijetnji NATO-u” skreće pažnju sa stvarnih izazova poput secesionističke retorike, institucionalnih blokada, masovnog iseljavanja i ekonomske stagnacije.
“Bosna i Hercegovina jeste krhka država. Ali ona nije islamistički projekt. Ona je postkonfliktno društvo koje pokušava balansirati između kolektivnih prava i građanskog principa, između ratnog naslijeđa i evropske perspektive. Ako Zapad želi stabilan Balkan, onda mora prestati gledati na Bošnjake kroz prizmu globalnih ideoloških strahova. Sigurnost se ne gradi demonizacijom, nego podrškom institucionalnim reformama i jednakim standardima za sve političke aktere. I to vam govori čovjek koji je preživio genocid. Ko se ne boji svog identiteta, i koji živi da sačuva slobodu ove zemlje za slobodu svoje djece. Bosna i Hercegovina nije prijetnja. Ona je test sposobnosti Zapadnog svijeta da razumije vlastitu periferiju bez pojednostavljivanja i bez dvostrukih mjerila”, poručio je Duraković.
(Vijesti.ba)
