Fikret Hodžić, vlasnik firme Srebrena malina, nakon izlaska iz zatvora u Vojkovićima, govorio je večeras o tom iskustvu za Hayat.
– Koliko god da si oprezan i ispravan to ne igra neku ulogu jer dođe vrijeme kada ljudi krše sva prava – započeo je on.
Potom se osvrnuo na izalazak na slobodu.
– Lakše sam se privikao na ulazak u zatvor nego na izlazak. Kada sam došao gore odmah sam mogao da zaspim, a evo kako sam izašao gotovo da nisam spavao. Svi koji su bili, znaju da nije lako. To je jedna situacija koja je nova za svakog čovjeka pogotovo za ljude koji nisu razmišljali. Ljudi koje se bave kriminalom budu spremni da nekad završe u zatvoru – naveo je on.
Ističe kako je taj period probao da shvati na način da je to nešto što je morao da prođe te izvuče neke pouke.
– Zatvor je nešto što me naučilo da budem strpljiviji nego ranije. Najviše vremena je bilo u prvih 15 dana. Imate jednu vrstu karantina, odnosno samice u kojoj ste 22 sata zaključani. Pohvalno je što zatvor u kojem sam bio ima dobru biblioteku.
Onda te šalju u paviljon. Postoje tri, A, B i C. Ja sam bio u paviljonu B1, desno krilo. Zajedno sa mnom bili su Fadil Novalić i Fahrudin Solak. To je prvi put kada imaš dan gdje svake minute znaš šta radiš. Bitno je da isplaniraš dan na način da bi ti brže prošlo – priča Hodžić.
Pojašnjava kako su u zatvoru imali mogućnost da se zaposle ili učlane u neke sekcije
– Ja sam upisao sekciju slikarstva i provodio sam vrijeme tako. Novalić se bavio time da je konstantno pratio ono što se dešava sa Vladom FBiH. Često je komentarisao postupke. Probao je da analizira na način gdje griješe. Bio je zabrinut. Bavio se državaom, čak i u zatvoru. Više se bavio državom nego sobom – kaže Hodžić za Istragu.
Hodžić je dodao kako je u njegovom paviljonu bilo ljudi i koji su osuđeni za genocid u Srebrenici.
– Na neki način jesmo komunicirali, ali nismo se družili. Život mi je dao takvo iskustvo. Možda je neko od njih ubio moga oca – rekao je Hodžić.
On je rekao da mu je vijest o usvajanju apelacije na Ustavnom sudu BiH prva javila advokatica Mirna Avdibegović.
– Znao sam da je apelacija na dnevnom redu. Bio sam jako nervozan taj dan i hodao po ćeliji. U jednom momentu je policajac pozvao i rekao da bi trebao pozvati advokaticu. Pozvao sam je i rekla mi je tu radosnu vijest. Ta vijest mi je bila veći šok nego sve ovo. Ta vijest, pozitivna, me emotivno rastrojila. Ostao sam još 15 dana nakon toga u zatvoru iščekuju svaki momenat kad ću izaći. Stvari nisam pakovao do posljednjeg momenta. Sve sam razmišljao moglo bi se desiti opet nešto da ostanem, s obzirom na vjeru u naše pravosuđe – rekao je Hodžić.
Rekao je da se nada da će Novalić i Solak izaći iz zatvora. Rekao je i to da Novalić nije imao nikakav povlašten položaj. Da nije tačno da je Novalić bio pošteđen, primjera radi, čišćenja u zatvoru. Objasnio je kako je bilo još ljudi koji nisu radili te poslove, već su to radili mlađi zatvorenici iz poštovanja prema starijima.
“Tražili su da lažem”
Hodžić je rekao da se ne kaje što je ušao u priču o nabavci respiratora.
– Uvijek sam želio više od života. Ne finasijski. Htio sam da napravim neki potez koji će me izdvojiti. Hvala Bogu pa sam davao neke intervjue. I da me poslije odluke Ustavnog suda nisu pustili vani, ja sam svoj zadatak završio. Uspio sam da pokažem da je sve ono što sam govorio bilo tačno. To je moja najveća pobjeda. Meni ništa više ne treba. Uspio sam da skinem ljagu sa svog imena. Mome djetetu niko neće moći reći da mu je otac bio to sto su pričali – rekao je Hodžić te dodao:
– Mogao sam izbjeći zatvor da sam pristao lagati na druge ljude. To je tražio onaj ko me tužio.
Na pitanje na koga su tražili da laže, Hodžić je rekao da nikad ne licitira imenima, ali da je uvijek znao da ce doći vrijeme kada će biti sve jasno.
Naglašava kako je isporučio isključivo respiratore koji su bili predmet ugovora.
– Ako uzmete situaciju kako je tekao tok kampanje u ovom predmetu. Na početku, “pokrali su novac, uzeli su toliko, platili malo, zaradili mnogo”. Ta priča kreće. U septembru mjesecu stiže informacija posredstvom Interpola gdje se vidi koliko sam novaca prebacio u Kinu i koliko su respiratori, da nije bilo nikakvog pranja para, ne enormnog zarađivanja, nego nikakvog. Znaš li da je vještak ekonomske struke rekao za mene da sam ja budala. Ja sam dao maržu tri posto. Cijena respiratora je bila toliko visoka jer je to vrijeme bilo nenormalno. Koliko ste u početku plaćali rukavice ili masku, a kasnije ste plaćali koliko je trgovac želio da bude. Tako je bilo sa respiratorima. Iz minute u minutu je cijena rasla – priča Hodžić.
Kasnije se, pojašnjava, a nakon što nije prošla priča o novcu, počelo pričati o respiratorima “ubicama”.
Kaže i kako u to vrijeme mnogima nije bilo drago što se “pojavio jedan momak iz Srebrenice i nabavio 100 respiratora za državu”.
– Ja sam čini mi se bio u krivo vrijeme, na krivom mjestu. Jednostavno sam kolateral jednog vremena, perioda, promjene vlasti – zaključuje on.
