Huda Helles živjela je sa svojom porodicom od osam članova u improvizovanom šatoru u središtu Gaze, nakon što je njihov dom u Al-Shujaiyi bombardovan u izraelskim zračnim napadima 2023. godine.
Imali su plan za razna jela koja su željeli pripremiti tokom ramazana.
Ovaj plan prekinut je 2. marta, kada je Izrael zatvorio granice, zaustavljajući ulazak humanitarne pomoći, hrane i robe u Gazu. Obnovljena blokada je ponovo dovela ovu enklavu na ivicu gladi.
– Obično smo pripremali razna jela svaki dan, ali sada, više od 20 dana, jedino što imamo je riža. Sada mi se javljaju jaki bolovi u stomaku – rekla je ona, objavio je Middle East Eye.
Ured za koordinaciju humanitarne pomoći UN-a saopćio je u svom najnovijem izvještaju da je zabrana ulaska pomoći trajala gotovo mjesec dana, te da nijedna pomoć nije ušla u enklavu tokom ovog razdoblja. Svi zahtjevi humanitarnih agencija za koordinaciju pristupa sa izraelskim vlastima bili su odbijeni.
Također, izraelski napadi ubili su osam humanitarnih radnika od kada je Izrael donio jednostranu odluku da obnovi sukobe u Gazi 18. marta, čime je ukupan broj ubijenih humanitarnih radnika od strane izraelske vojske u Gazi dostigao 399.
Helles se prisjetila trenutka kada je blokada uvedena. Trgovine su bile prazne u roku od nekoliko sati, a ono što je ostalo bilo je preskupo, rekla je. Čak su i podjele od strane dobrotvornih organizacija, koje su nekada nudile raznovrsna jela, sada opale, pružajući samo male porcije riže u vrijeme iftara.
Nakon dana kada su jeli gotovo samo rižu, Huda nije mogla spavati, pateći od jake boli u stomaku. Dijagnosticirana joj je stomačna infekcija prije dvije sedmice.
– Ljekari su mi savjetovali da jedem zdravu hranu i izbjegavam konzerviranu hranu. Ali nema ničeg drugog za jesti osim hrane loše kvalitete od dobrotvornih organizacija. Preživljavam jedući samo hljeb i sir, kad god je to moguće – rekla je ona.
Hellesina majka, Manal, također je trebala jesti zdravu hranu. Doživjela je srčani udar i dijagnosticiran joj je visok krvni pritisak početkom ovog mjeseca. Huda smatra da je glavni razlog pogoršanja zdravlja njene majke život u teškim uvjetima u šatorima, uključujući veliku oskudicu hrane i čiste vode za piće.
– Tokom ramazana, moja majka je obično pripremala divan obrok sa piletinom, mesom i povrćem, pažljivo pripremajući svaki obrok za porodicu. Sada nas nemoćno gleda i traži od nas da izdržimo, nadajući se da glad neće trajati predugo – ispričala je ona, prenosi Middle East Eye.
Prije primirja, Huda i njena porodica bili su raseljeni u Khan Younisu, na južnom dijelu Gaze.
– Nismo mogli naći ni komad hljeba. Dva mjeseca smo živjeli samo od konzerviranog humusa – rekla je.
Tokom primirja, Huda i njena porodica bojali su se povratka rata i gladi koja će neizbježno uslijediti. I to se upravo dogodilo.
– Nepravedno je ponovo živjeti u gladi – rekla je ona.
Slični članci
Ahmed Ramda također se bori da pronađe nešto za jelo ili da nahrani svoje četvero djece tokom trenutne potpune blokade za ulazak humanitarne pomoći, uključujući hranu. Smatra da je utjecaj blokade još gori nego prošle godine.
– Više nemamo snage da bježimo s jednog mjesta na drugo, da donosimo vodu, ili čak da se oporavimo od rana zbog nedostatka hrane i medicinske pomoći. Žele da budemo beskućnici, ovisni o ograničenoj humanitarnoj pomoći, ali sve što želimo je da granice budu otvorene kako bismo mogli raditi, zarađivati za život i živjeti u miru – rekao je on.
Bio je vozač, ali je njegov auto bombardovan u izraelskim zračnim napadima u novembru 2023. godine. Njegova kuća je također uništena, otac ubijen, a mnogi članovi porodice su ranjeni.
Sada Ramda i njegova porodica žive u šatoru u središnjoj Gazi.
– Moja djeca plaču svaki dan, odbijajući jesti leblebije ili rižu iz dobrotvornih podjela. Pitaju me za piletinu, meso i voće. Njihova majka je čak slagala, rekavši im da je stavila mljeveno meso u hranu, ali se ono otopilo dok se kuhalo. Volio bih da umrem prije nego što vidim svoju djecu umiru od gladi – rekao je on.
U januaru 2024. godine, Ramda i njegova žena, Sana, dočekali su na svijet svoju kćerku Misk, u šatorskom naselju u središtu Gaze. Međutim, zbog nedostatka kvalitetne hrane, Sana je imala problema sa dojenjem kćerke.
Nažalost, Misk je umrla od neuhranjenosti u augustu 2024. godine.
– Sana se borila da doji Misk zbog nedostatka zdrave hrane i zato što nismo mogli priuštiti ono što je bilo dostupno na tržištu – objašnjava Ramda kroz suze.
U međuvremenu, njegova 10-godišnja kćerka, Jori, bori se sa dehidracijom.
– Izgubio sam jednu kćerku, a strašno se bojim da ću izgubiti drugu prije nego što granice budu otvorene i dobijemo hranu. Apelujem na svijet da okonča naše patnje – ne zbog nas, odraslih, nego zbog naše djece, koja su lišena svojih najosnovnijih prava – poručio je on.
– Ako se granice otvore, nadam se da ću pobjeći iz Gaze, tražeći novi život u Norveškoj ili Belgiji, gdje mogu naći posao i živjeti u miru sa svojom porodicom – dodao je.
Mazen Marouf, farmer, bori se za opstanak sa svojom jedanaestočlanom porodicom. Tokom primirja, on i njegovih šest sinova posadili su paradajz i luk na svojoj zemlji, nadajući se da će nahraniti sebe i zaraditi za život od uroda.
Ali kada je Izrael prekinuo primirje 18. marta, njihovi planovi su se srušili.
– Izraelska artiljerija i zračni napadi počeli su iznenada ujutro. Mogli smo uzeti samo naš šator. Nismo znali gdje da idemo – rekao je on.
Marouf i njegova porodica jedva su našli slobodno mjesto da postave svoj šator zbog gužve raseljenih ljudi. Još uvijek se bore da pronađu nešto za jelo, jer nemaju novca i nisu mogli ponijeti hranu.
– Jedemo samo kada dođu podjele dobrotvornih organizacija ili kada drugi podijele svoju konzerviranu hranu. Moja porodica i ja smo bolesni i patimo od neuhranjenosti. Ne želimo ovisiti o humanitarnoj pomoći. Želimo da rat odmah prestane i da živimo u miru i dostojanstvu – rekao je on, objavio je Middle East Eye.
