Već je mnogo dokaza da njegove riječi ne prate njegova djela i, priznat ćemo, bolje mu ide držanje lekcija nego davanje vlastitog primjera
„Neću da budem Bisera Turković! Ako mi ne poštujemo svoje institucije, ako ih ne čuvamo i ne jačamo, kako da tražimo od drugih da to rade?“ – riječi su Elmedina Konakovića koje je izgovara prije nego što je preuzeo ministarsku poziciju.
Izgovorio ih je s jasnom porukom o važnosti poštovanja institucija, samopoštovanja i odgovornosti onih na vlasti. Međutim, samo nekoliko mjeseci nakon što je prešao prag Ministarstva vanjskih poslova, izjavama poput ove iz prošlosti mogu se pridružiti i nova pitanja koja se tiču njegovog ponašanja.
Brzo nakon što se smjestio u fotelju, kupio je dva putnička automobila, od kojih je procijenjena vrijednost motornog vozila više srednje klase 111.000 maraka, bez PDV-a.
Naime, Konaković je u svom političkom obračunu s bivšom ministricom vanjskih poslova Biserom Turković često isticao njezino navodno neprimjereno ponašanje, uključujući i upotrebu službenih vozila u privatne svrhe. Za njega, to je bilo nedopustivo. Sjećamo se njegovih reakcija kada je Turković, službenim automobilom, otišla u „nabavku“. Po njemu, bilo je to nečuveno, nemoralno i sramotno.
Međutim, čini se da je došao trenutak kada su ista ‘pravila’ morala početi važiti i za njega. I, nažalost, javnost je svjedok toga. Iznenada, sve ono što je Konaković smatrano „grijehom“ kod drugih, ponovo dolazi na dnevni red – samo sada iz njegove vlastite perspektive. Fotografije ga prikazuju u posve novoj ulozi. Prema izvorima, svako jutro službenim vozilima vozi svoju kćerku u školu, što nije samo pitanje prevoza, nego i pitanje prioriteta i odgovornosti.
Još je zapanjujuće i to što, prema onome što saznajemo, kolona automobila, umjesto da ide prema Ministarstvu vanjskih poslova, skreće u ulicu gdje se nalazi škola, a potom se vraća natrag prema instituciji, sve dok se ne završi taj „privatni zadatak“. Ovdje, pitanje nije samo koliko je ovo u skladu s njegovim prethodnim kritikama na račun Turković, nego i koliko je uopće prihvatljivo ponašanje koje uopće spada pod „službene aktivnosti“ kada su privatni interesi u pitanju.
Ne treba zaboraviti da je Elmedin Konaković prije preuzimanja ministarske funkcije često govorio o potrebi jačanja i poštovanja državnih institucija, o neophodnoj odgovornosti onih koji na njima sjede. Pitanje koje se postavlja je: kako to sada izgleda iz njegove perspektive? Ako je korištenje službenih vozila za privatne svrhe nešto što je u prošlosti smatrano „neprihvatljivim“, zašto danas iste prakse dolaze sa strane onog koji ih je najglasnije kritikovao?
Već je mnogo dokaza da njegove riječi ne prate njegova djela i, priznat ćemo, bolje mu ide držanje lekcija nego davanje vlastitog primjera. Kao kritičar vlasti išlo mu je dosta dobro, obnašanje vlasti, s druge strane, nije tako. Staviše, zbog korištenja javnih resursa u privatne svrhe tražio bi tuđu smjenu, svoju ostavku vjerovatno neće ponuditi.
I dok Konaković nastavlja svoju političku karijeru, ostaje pitanje: hoće li prepoznati potrebu za promjenom vlastitih postupaka, ili će ostati samo još jedan političar koji je rekao jedno, a radio drugo?
