Gostujući nedavno u Banjoj Luci na tribini “Hoće li biti Trećeg svjetskog rata?”, Milomir Marić je negirao postojanje logora u Prijedoru, tvrdeći da bodljikava žica nije bila u njihovom krugu.
Tokom tribine pokreta “Odbrana Srpske” on je rekao i da je cijeli svijet obišla fotografija Fikreta Alića, “čovjeka koji stoji iza žice, koji je izgladnio”.
– Ali taj fotograf našao jednog neuhranjenog mršavog čovjeka i slikao sliku koja će obilježiti našu historiju. Mi ne možemo izaći iz te priče. Poslije su ga ugojili, vodili i prikazivali u cirkusu u Amsterdamu i Briselu, kao mečka kada igra. Ja sam to pričao na TV-u, mene je nazvao Fikret i tuži me sudu, da sam se poigravao sa žrtvama iz logora smrti, kako su oni rekli – ispričao je Marić tokom nastupa.
Detektor je ranije pisao da su bivši prijedorski logoraši podnijeli zajedničku prijavu srbijanskom Regulatornom tijelu za elektronske medije (REM) protiv Happy TV-a nakon što su, kako su naveli u emisiji Dobro jutro, Srbijo, iznesene neistine o logorima u Prijedoru, te uputili poziv predsjedniku Aleksandru Vučiću da dođe s voditeljem Marićem i Predragom Antonijevićem da odaju počast žrtvama Omarske, Keraterma i Trnopolja.
Članica REM-a je, nakon tri mjeseca od podnošenja prijave, potvrdila da su obustavili postupak, odnosno odbacili prijavu protiv Happy TV-a koju su podnijeli bivši logoraši iz Prijedora, da bi Upravni sud Republike Srbije zaključio da REM nije imao pravo da obustavi postupak u kome je morao osigurati i učešće prijavitelja, te da će REM ponovo odlučivati o ovoj prijavi.
Poslije preuzimanja vlasti u Prijedoru i na okolnim područjima, srpske snage su zatočile hiljade muslimana i Hrvata u zatočeničke logore Omarska, Keraterm i Trnopolje, utvrđeno je u presudi Mići Stanišiću koji je tokom rata bio ministar unutrašnjih poslova Republike Srpske (RS) i Slobodanu Župljaninu, bivšem načelniku regionalnog centra policije u Banjoj Luci.
Njih dvojica su osuđeni u Haškom tribunalu na po 22 godine zatvora, a proglašeni su krivima za progon, ubistva i mučenje. Župljanin je osuđen i za istrebljenje.
U presudi Stanišiću i Župljaninu, Pretresno vijeće je zaključilo da je “oko logora bila ograda od bodljikave žice, koja je podignuta neposredno prije nego što su zatočenici iz Keraterma i Omarske dovedeni u Trnopolje, krajem jula 1992. godine, ali je uklonjena dan kasnije”. Pored toga, Pretresno vijeće ne smatra da odsustvo ograde predstavlja odlučujući faktor koji definiše karakter nekog zatočeničkog logora i zaključuje da tokom svog postojanja Trnopolje jest bilo zatočenički logor.
Presudama Tribunala u Hagu je utvrđeno da je najmanje 11.000 ljudi zatočeno u raznim zatočeničkim centrima u Prijedoru. Kroz logor Keraterm je prošlo više hiljada zatočenika, uglavnom Bošnjaka i Hrvata. U jednom periodu istovremeno je bilo zatočeno do 1.500 ljudi.
Srpske snage su ubile najmanje 190 muškaraca – Bošnjaka – u prostoriji 3 u Keratermu, 24. i 25. jula 1992. ili približno tih datuma, utvrđeno je u presudama Radovanu Karadžiću, bivšem predsjedniku RS-a i Ratku Mladiću, nekadašnjem komandantu Glavnog štaba Vojske RS-a, osuđenima na doživotne kazne zatvora.
Osporavanje presuda
Marić je nazvao lažima knjigu “Svjedok genocida”, koju je napisao američki novinar Roy Gutmman i za koju je dobio Pulicerovu nagradu, prenosi Detektor.
– Čak i prvi haški optuženik Duško Tadić, ja sam ga gledao na CNN-u, kaže uhapšen srpski Ajhman. Stražar njega vodi, prijavila ga njegova snaha udata za njegovog brata u Njemačkoj, on je bio gastarbajter. Instruktor karatea. U vrijeme kada se to dešavalo u Prijedoru, on nije bio tamo, ali je trebao u direktnom prenosu predstaviti srpske naciste. Duško Tadić je na kraju i oslobođen, traži neku odštetu od Tribunala – rekao je Marić.
Prvi haški optuženik Duško Tadić osuđen je 2000. godine na 20 godina zatvora zbog zločina u logoru Omarska u Prijedoru, počinjenih tokom 1992., dok je bio predsjednik lokalnog odbora Srpske demokratske stranke (SDS) u Kozarcu.
Za Tadića je utvrđeno da je tokom napada na Kozarac i okolno područje učestvovao u sakupljanju i prisilnom premještanju civila u zatočeničke logore. Kao dio grupe Srba, udarao je rukama i nogama jednog zatočenika, sve dok se ovaj nije onesvijestio. Jednom zatočeniku je prijetio nožem, a onda ga je ubo. Tadić je, prema presudi, ubio dvojicu muslimanskih policajaca u Kozarcu 26. maja 1992., te je učestvovao u ubistvu petorice muškaraca u Jaskićima, selu pored Prijedora.
Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) 2008. godine je odobrio prijevremeno puštanje Tadića na slobodu, nakon što je odslužio više od dvije trećine 20-godišnje zatvorske kazne za zločine u Prijedoru.
Ranije je Marić tvrdnje iznosio u Srbiji, gdje ne postoji zabrana negiranja ili umanjivanja zločina počinjenih u BiH. Ali je izmjenama Krivičnog zakona takva praksa u BiH zabranjena. Državno tužilaštvo do sada je podiglo svega tri optužnice za negiranje zločina ili veličanje ratnih zločinaca, od kojih je jedna odbačena, a druge dvije spojene u jedan predmet protiv Vojina Pavlovića, kome se trenutno sudi.
