Lijepi ramazan je uvijek prilika za svojevrsnu retrospektivu samog sebe, ali i šansa da detaljnije razmišljamo o pitanjima koja nas se direktno tiču, a nekada nas i brinu
Večerašnje izdanje emisije ”Stil života u islamu” posvećeno je temi koju analiziramo iz nekoliko uglova – religije, psihologije, pedagogije, filozofije, koje se kao životne discipline prelamaju i u islamu. Zadovoljstvo je pozdraviti prvog gosta, profesora dr. Elvira Musića, koji je uvijek rado viđen gost zbog izabranih tema i njegovog pristupa.
”Uvijek mi je drago biti gost na Hayatu, u, prema mom dubokom uvjerenju, najboljem Ramazanskom programu na ovim prostorima. Hvala za lijep uvod. Kada čovjek želi biti od pomoći i na usluzi svojoj zajednici, onda mu Svevišnji spusti teme za vrijeme u kojem živi. Taj pristup, naravno, traži i iskrenost jer u tim temama nema kalkulacije s obzirom na to da govor o njima nudi rješenja ili makar potiče one koji ih mogu donijeti da se uključe”, govori profesor Musić.
Uz uvaženog profesora Musića, s nama su večeras doktorica hafiza Lejla Boškailo i doktor Alem Ćesir s kojima ćemo govoriti o svim zajedničkim vrijednostima i vrlinama koje nas spajaju, a u čemu islam ima ključnu ulogu.
”Evo, sama činjenica da smo došli s tri različite strane: iz Mostara, Tuzle i Sarajeva i da će se pokazati, vjerujem, da razmišljamo o mnogim stvarima slično, ako ne i na jedan prilično blizak način, govori o značaju susretanja ljudi kako bi se mogli ozrcaliti u svom sagovorniku, kako bi mogli iznijeti svoje mišljenje i propitati ga prije nego ga i oni sami usvoje kao tačno”, na početku naglašava profesor Musić i dodaje da je naša svakodnevnica, nažalost, počela gubiti taj susret.
”Nažalost, mi živimo u vremenu kada mnogi ne osjećaju nikakvu potrebu da svoje razmišljanje propitaju, već jednostavno misle da su pravu i idu dalje, a nerijetko to skonča nekim teškim posljedicama i za individuu koja kada se susretne s rezultatima svoga promišljanja, osjeti neku vrstu poraza i nemoći. Ali, to nije ona nemoć koja je nama savjetovana u knjigama, nemoć koja se javlja u trenutku apsolutne svjesnosti Božije svemoći, nego to je, jednostavno, ona ljudska nemoć koja vodi ka nekim frustracijama. Posljedica toga je da onda imamo jedno društvo u kojem ljudi žele nametnuti svoje mišljenje pod svaku cijenu i bez obzira na posljedice, ne pitajući se koliko ljudi i generacija može stradati u svemu tome. I upravo zbog toga je bitno da se ljudi iz različitih oblasti, iz različitih naučnih disciplina susreću, razmjenjuju razmišljanja, propituju teme koje smatraju bitnim i sve, uključujući i vjeru, sagledavaju iz raznih uglova, a kako bi stigli do jedne cjeline koja je prijemčiva i prihvatljiva zajednici”, ukazuje na problem svakodnevnice i njenih izazova profesor Musić, akcentirajući već vidljive pogubne posljedice.
Odgovarajući na ovu tezu, doktorica hafiza Lejla Boškailo podsjeća kako u tim i takvim, ali i u drugim brojnim izazovima Kur'an časni može imati gotovo ljekovitu ulogu.
”Kur'an na mnogo mjesta poziva ljude da pročiste svoju dušu, da ojačaju svoju duhovnu dimenziju. Nekada Kur'an taj poziv upućuje direktno, nekada se indirektno može pročitati i shvatiti iz konteksta, iz tih nepresušnih dubina Kur'ana. Sve ljepote koje Kur'an čuva u sebi mi možemo primjenjivati sigurno u svakodnevnom životu”, napominje doktorica Boškailo, dok doktor Ćesir kao psihijatar objašnjava teškoće i izazove koje donosi život u samoći, potencirajući da je moderna medicina tokom 21. stoljeća, de facto, potvrdila elementarne islamske istine izrečene prije 14, 15 vjekova.
”Ramazan je, svakako, mjesec pojačanog ibadeta, ali i druženja, obilaženja, pa samim tim sada imamo pojačanu socijalnu interakciju. Realno gledajući, moderna medicina se ni u kojem dijelu ne sukobi s islamom. Dapače, na mnogo mjesta smo mi u prilici da kroz medicinu 21. vijeka potvrdimo elementarne islamske istine, islamske postulate koji su izračeni prije 14, 15 vjekova. Ako gledamo to tzv. ispreplitanje islama i medicine, zaista se može naći divnih stvari. Allah, dž. š., je u Kur'anu rekao: ‘Insane, ljude, nas, smo stvorili kao slabe.’
Realno, u samoći je ta slabost. Islam nas zapravo uči da se mi povezujemo, da održimo tu konekciju. Poslanik, a. s., je u jednom divnom hadisu izrekao ogromnu mudrost, koja je danas zapravo i temelj cijelih psihoterapijskih pravaca. U tom hadisu kaže da je u džematu Božija milost, snaga, uspjeh, a u razdvajanju je zapravo kazna. Islam, a posebno sada ramazan je zaista dobra prilika da se socijalne interakcije jednostavno ojačaju, da se vrate neka stara poznanstva, da shvatimo da nismo sami. Naravno, Allah, dž. š., je uvijek tu, uvijek nas motri, uvijek nam pomaže, ali isto tako Allah pomaže preko ljudi”, podsjeća doktor Ćesir.
Profesor Musić nastavlja tu misao i podsjeća da su svakodnevnica i život, pomognuti novim tehnologijama, ustvari, na pomalo negativan način individualizirali zajednicu.
”Dolazeći iz Tuzle prema Sarajevu, u nekim mojim razmišljanjima došao sam do zaključka da mi, zahvaljujući nekim novim tehnologijama, prilikama da se osamimo u društvu, ali na jedan negativan način, ustvari individualiziramo zajednicu. A mi kao individue, ma koliko snažni bili, smo slabi. Vi nas bacite u šumu s bilo kojom životinjom, ona će opstati, a mi, daj Bože. Ali, kada smo zajedno, kada smo u grupi, kada možemo ispravno funkcionisati, nalaziti rješenje, mi ćemo opstati. I upravo ta defragmentizacija, ta individualizacija, pojave koje bi trebale biti kolektivne, ozbiljna su prijetnja budućim generacijama. Jednostavno, mi kao da u posljednje vrijeme gubimo osjećaj za čovjeka, čak i onoga u sebi. I jednostavno, počinjemo se povlačiti pod izgovorom da nam ne odgovara društvo drugih. I u jednom trenutku, ne propitujući same sebe zašto nam se javlja u našim nutrinama ta potreba za osamom jer osama je samo za Onoga Koji je jedan. Allahova je osama. Jednostavno, propisani su halveti, propisane su čile. Propisano je da u određenom trenutku vjernik se osami da bi stigao na jedan viši stepen duhovnog razvoja. Ali, uvijek je tu neko ko to prati, tako da on nikada nije sam. Jer onog trenutka kada se osami, osami se i od sebe. Onog trenutka kada počne razgovarati sa sobom, to je već ozbiljan problem i kada mu nije potreban niko drugi. I upravo u toj vrsti osamljivanja, nažalost, mi imamo to danas primjetno u društvu, dolazi do tenzija koje na koncu kulminiraju kidanjem rodbinskih, prijateljskih, komšijskih veza”, potencira negativne posljedice želje za što većom osamom profesor Musić.
