Na krajnjem sjeveru Pakistana, u planinskoj dolini Hunza u regiji Gilgit-Baltistan, živi pleme Buriši, poznato i kao Hunza. O tom narodu vlada vjerovanje da doživljava i 120, pa i 130 godina. Pojedinci su, kako se navodi, proslavili i 145. rođendan.
Tačan broj godina niko ne može da utvrdi. Hunze nemaju matične knjige rođenih, pa ni dokaze kojima bi svoju vitalnost potkrijepili.
U ostatku Pakistana prosječan životni vijek iznosi 67 godina, ali na krovu svijeta, u izolovanim bespućima Himalaja, važe sasvim drugi zakoni života i smrti. Istraživači su zabilježili da žene ostaju u drugom stanju vrlo kasno, u šezdesetim godinama i poslije toga, a postoje i uvjerenja da ne obolijevaju od malignih bolesti. Objašnjenje naučnici traže u okruženju i u hrani.
Hunze piju vodu iz glečera i sami uzgajaju ono što jedu. Kako su odsječeni od obližnjih gradova, prerađenu hranu ne poznaju. Kajsije su im često na jelovniku, a tokom posta danima, čak i mjesecima, ne uzimaju ništa osim svježeg soka i košpica tog superzdravog voća. Meso ne jedu svakog dana, na trpezi dominiraju žitarice i povrće.
Njihov recept za najzdraviji hljeb čuven je u cijelom svijetu.
Niko pouzdano ne zna odakle su došli Buriši. Svetlije su puti od svih susjednih naroda, a njihov jezik buruški bliži je baskijskom nego bilo kom drugom u okruženju. Pretpostavlja se da su potomci vojnika Aleksandra Velikog koji nisu mogli da ga prate, pa su odlučili da ostanu na Himalajima.
