Nihad Halilbegović, patriota i neumorni zapisničar historije Bošnjaka radi na novom projektu. Iako je napunio 80. godinu života ovaj neumorni historičar naše povijesti ne prestaje da ostavlja budućim generacijama sve što je bitno i treba da se zna iz herojske povijesti Bošnjaka, Bosne i Hercegovine, Armije RBiH, Patriotske lige čiji je jedan od osnivača… Piše i o muslimanima u 2. svjetskom ratu, uključujući i one koji su bili na strani SS trupa, o zločinima partizana i četnika nad muslimanima…
Najnoviji projekat su:”Prilozi za historiju Bošnjaka usmenim kazivanjem, Drugi svjetski rat i poračje”. Halilbegović je uspio prikupiti preko 120 priloga o Bošnjacima koja nisu ostala zapisana, ali su se usmeno prenosila sa koljena na koljeno, a Nihad ih je objedinio i sačuvao u ovoj knjizi koja će uskoro, aBd, ugledati svjetlo dana.
Prenosimo jedno od ovih zanimljivih kazivanja, nastalih u Gračanici:
Joldić (Avdija i Hâna) Adem, rođen 1929. godine u Sladnoj, zaseok Lušnica
Sjećanja
“Ja sam kao dijete 1939. godine pošao u školu u Doborovce. Imao sam još dvojicu braće i tri sestre. Najstariji brat Mustafa je završio medresu u Gračanici i radio kao hodža. Drugi brat se zvao Nuraga, rođen 1924. godine. Sestre Mejruša, rođena 1920. godine, Tima, rođena 1922. godine i Emira, rođena 1926. godine. Sestra Tima je završila ženski tečaj od šest mjeseci. Tih dana narod je šaputao: ‘Avdija povlašio sina i kćer, poslao ih u školu’. Djed moje žene Ahmić Abdulah govorio nam je: ‘Dva sam zla odbio na Vijeću u Gračanici. Jedno je da se ne pravi škola, a drugo zlo put’. U međuvremenu je izbio rat. Starojugoslovenska vojska je ostavila dosta opreme, a među njima i konje i topove. Pošten svijet je dovodio sebi konje da ih hrani, pošto su skapavali od gladi. Kupili su ćebad i puške. Kada se to završilo dođe NDH-a. Ja sam bio mlad za vojske. Upisao me je otac u Gračaničku medresu, koju sam pohađao dvije godine. Kada su partizani došli, nas su iz zgrade medrese istjerali i onda sam došao kući. U medresi je muderis bio Abdulah ef. Šiljić, a Džananović ef. Jusuf je predavao kiraet.
Jednom dođoše SS-ovci, muslimani su bili, dobro naoružani, prava vojska. Otac je otvorio magazu i dobro ih počastio. ‘To je vojska’ – kaže otac. Vojnici su imali fesove sa kićankama. U selu su proveli dvije noći. Pomagali su narodu. Nekog Husejna Piragića je optužila njegova druga žena da je partizan. I oni ga uhvate i poslije saslušanja, ubiju. Sela su čuvali pripadnici Zelenog kadra i Pjanina vojska. Bili smo mirni.
Kada su u aprilu 1945. godine u Gračanicu ušli partizani naša vojska je pošla ostupati prema Doboju i austrijskoj granici i sa njima je otišao i moj šura Ahmić (Osman) Selim iz Ahmića, zatim Čeliković Mehmed sin Rahmanov iz Ahmića, rođen 1920/21., Mujkanović Osman, sin Begin, rođen 1921/22. godine iz Ahmića, zatim Hamidović Huso, sin Ibrahimov, rođen 1918/20. iz Ahmića, Salibašić (Avdije) Hadžib, rođen 1918/20. iz Salibašića (Sladna), Ibišević (Atifa) Osman iz Piraga, selo Sladna, Vikalo Hasib, sin Muste, rođen 1920. godine iz Vikala, Bećirović Habib, rođen 1914. godine, sin Halila, rođen u Omerbašićima, a živio u Piragama, Kovač (Emina) Sejfo, rođen 1912. godine u Paragama i mnogi drugi, među kojima je bilo i civila. Niko se od njih nije vratio kući. Svi su stradali od partizana.
Kada su ušli partizani proganjali su Hasana Ahmića, sina Abdulaha i patrola partizanska ga je ubila u selu Malešićima, gdje je i ukopan. Moj otac je u selu Ahmići bio 18 godina muhtar. Nosio je hadžijsku ahmediju. Onog dana kada su vojnici OZN-e došli da uhapse i gone mog oca, on je u sabah preselio i istog dana mu je bila dženaza. Oni nisu vjerovali, tražili su ga i prekopali su kuću.
Slični članci
U štali su bila dva junca i dva konja u avliji. Mog brata Mustafu, koji je bio hodža, OZN-a je lažno optužila da ima mitraljez, što nije bila istina. Jedva se izvukao. Tako su oni maltretirali narod, neka ih Allah kazni. OZN-a je želila da uhapsi oca, kako smo mi saznali, radi toga što je bio pošten, dobar musliman i što ga je narod volio, pošto je, kao muhtar, bio pravedan.
Kada su četnici krenuli iz Srnica na muslimanska sela, otac je postavio straže Zelenog kadra koje su spasile ove krajeve, a četnike su tjerali dalje od Srnica, tako da se oni nisu više usudili da nas napadaju. Srbi su iz četnika prešli u partizane, ali nisu zaboravili da je otac organizovao Zeleni kadar i spasio muslimanska sela. Htjeli su mu se osvetiti, ali je babo, kada su došli po njega, već bio mrtav. Nek mu je rahmet duši.” Adem je zaplakao, a onda nastavio priču. “Partizani (OZN-a) su bili do jacije i kada su vidjeli konje kažu: ‘Jednog konja ćete nam dati’. I Bogami uzmu oni našeg konja, a ostave svog ‘Miška’. Dole na kraju sela držao je trgovinu Muhamed Dervišefendić iz Gračanice i on kaže da je čuo kako jedan od partizana govori: ‘Prevarili smo se, ostavili smo boljeg konja’. Partizani (OZN-a) su željeli bilo šta da uzmu, da nas oštete. Kada nisu našli pušku, mitraljez, odveli su našeg konja. Takvi su oni bili.
U vojsku sam otišao 1949. godine u Novo Mesto u Sloveniji i bilo mi je lijepo. Kada sam došao kući zavladala je glad. Radio sam sezonske poslove u trgovini i mujezinio u džamiji. Proganjali su hodže i poštene ljude. Za predsjednika NO su vlasti postavili nekog Muju Smajića, iz Lušnice, koji je bio nepismen, ali je odgovaro vlastima. Optužio je dosta ljudi ni krivî ni dužnî…
Šestero djece sam odgojio. Svima sam dao veće škole, od onih koje sam ja imao i elhamdulillah zadovoljan sam sa životom.
Jedan sin mi je u Austriji, jedan u Sloveniji. Sin Mevludin je završio medresu i hodža je u Lušnici. Svi su mi hajirli.“
Sladna, zaseok Ahmići, 10.09.2017. godine
PRISUTAN ZABILJEŽIO
Nurikić Tajib Nihad Halilbegović
Joldić (Avdija i Hâna) Adem, rođen 1929. godine u Sladnoj, zaseok Lušnica. Slikano u Ahmićima 10.09.2017.
