Nepropisno parkiranje na mjestima rezerviranim za osobe s invaliditetom godinama je rak-rana saobraćaja u gradovima širom Bosne i Hercegovine. Iako su kazne visoke, praksa pokazuje da mnoge vozače ni to ne odvraća od zauzimanja mjesta koja su jedina pristupačna onima koji hodati ne mogu.
Najviše stradaju upravo osobe s invaliditetom i djeca s poteškoćama, kojima svaki izlazak iz kuće postaje logistička borba.
Podaci iz Mostara jasno pokazuju razmjere problema.
Od 1. januara do sredine novembra, kroz sistem elektronskog evidentiranja saobraćajnih prekršaja zabilježeno je 12.931 vozilo koje je nepropisno parkirano, a skoro 250 njih bilo je parkirano baš na mjestima rezerviranim za osobe s invaliditetom. I to su samo evidentirani slučajevi stvarni broj je zasigurno veći.
„Broj parkirnih mjesta namijenjenih osobama s invaliditetom u neposrednoj blizini institucija nije dostatan, a i ona koja postoje često zauzimaju zdrave osobe, često s uključenim sva četiri pokazivača smjera, kao da to ublažava činjenicu da su neovlašteno zauzeli tuđe mjesto“, kaže Šunjić za Bljesak.info. Na to upozorava i Danijela Kegelj, predsjednica Upravnog odbora Udruge roditelja i djece s posebnim potrebama „Vedri osmijeh“, naglašavajući da su mjesta često loše raspoređena po gradu, a u blizini ustanova poput bolnica i škola gotovo uvijek nedostaju.
Zloupotreba mjesta za invalide posebno je vidljiva ispred trgovačkih centara i javnih ustanova u cijeloj BiH. Parkiranje na „plavom“ mjestu bez dozvole postalo je gotovo svakodnevna slika.
Kazne za ovakve prekršaje u pojedinim kantonima i gradovima dosežu i do 500 KM, ali efekta nema onoliko koliko bi se očekivalo. „Iako pojedine kazne iznose i do 500 KM, zlouporabe su i dalje prisutne, a građani, razočarani sistemom, rijetko ih prijavljuju nadležnim službama tražeći svoja prava“, ističe Kegelj. Prema njenim riječima, ljudi s vremenom odustanu od prijava jer smatraju da se ništa ne mijenja.
U praksi se pokazalo da kazne najčešće stižu tek nakon dojave građana što znači da bi institucije i javna preduzeća morala biti mnogo aktivnija.
Problemi ne staju samo na parkiralištima. Ljudi u invalidskim kolicima i roditelji djece s poteškoćama svakodnevno se suočavaju s gradovima koji im, praktično, poručuju da nisu dobrodošli. „Najveći problem na koji korisnici upozoravaju odnosi se na opću nepristupačnost grada, jer ni novoizgrađene prometnice nemaju uvijek pravilno spuštene rubnjake. Arhitektonskih barijera ima previše, institucije su uglavnom nepristupačne, a pristup obrazovanju također je ograničen s obzirom na mali broj škola prilagođenih djeci u invalidskim kolicima“, navodi Šunjić.
Udruženja osoba s invaliditetom širom BiH godinama pokušavaju kroz projekte, javne kampanje i sastanke s lokalnim vlastima nametnuti ovu temu kao prioritet. Suradnja s gradovima postoji, ali sporo napreduje.
Dok god zdravi vozači bez razmišljanja staju na mjesto rezervisano za invalide „samo na minutu“, a institucije zatvaraju oči pred arhitektonskim barijerama, osobe s invaliditetom u BiH će svakodnevno osjećati da su građani drugog reda ne zato što to jesu, nego zato što im sistem tako poručuje.
