Piše: Ibnul-Kajjim el-Dževzijje /Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Allahov odabir za čovjeka bolji je od njegovog vlastitog odabira, i to je divna tajna na koju vjernik treba obratiti pažnju na putu spoznaje svoga Gospodara. Allah, dželle šanuhu, je Milostivi i Samilosni Gospodar, On je milostiviji prema Svojim robovima nego oni prema samima sebi, i milostiviji je prema njima od njihovih majki i očeva. I ako Allah odredi da ih zadesi nešto što ne vole, to je bolje za njih nego da ih nije zadesilo, a sve zbog Njegovog dobročinstva i dobrote prema njima. Čak kada bi im se omogućilo da sami biraju, oni ne bi bili u stanju da ostvare svoje interese na osnovu svoga znanja, volje i djelovanja.
Međutim, Allah, slava Njemu, određuje i upravlja njihovim sudbinama po Svom znanju, mudrosti i milosti, bez obzira da li oni to vole ili mrze. To shvataju oni koji su spoznali Allahova lijepa imena i svojstva savršenstva, i oni Mu ne prigovaraju ni za jednu Njegovu odredbu, a ta mudrost je skrivena onima koji nisu spoznali Allahova imena i svojstva savršenstva, pa prigovaraju na Njegovu odredbu i dovode u pitanje njenu mudrost. Oni se protive Allahovoj odredbi svojim pokvarenim umovima i ništavnim mišljenjima, i niti su spoznali svoga Gospodara, niti su ostvarili svoje interese.
Kada čovjek postigne ovu spoznaju, on će, na ovome svijetu prije Ahireta, živjeti u džennetskim užicima kojima su jedino slični užici u vječnom Džennetu na Ahiretu. Jer on je zadovoljan svojim Gospodarom, a zadovoljstvo Allahovom odredbom je dunjalučki džennet i odmaralište istinskih znalaca.
Iskreni vjernik je zadovoljan sa stvarima koje mu se dešavaju, a koje su posljedica Allahovog izbora za njega, i to se zove zadovoljstvo Allahom kao Gospodarom, islamom kao vjerom i Muhammedom, sallallahu alejhi ve sellem, kao Allahovim poslanikom. Ko ovo nije postigao, on nije kušao slast imana.
Ovo zadovoljstvo se zasniva na čovjekovoj spoznaji Allahove pravde, mudrosti, milosti i dobrog izbora. Što je spoznaja veća, time je i zadovoljstvo veće, jer odredba ili sudbina koju je Allah propisao čovjeku nikada ne izlazi iz okvira pravde, koristi, mudrosti i milosti, kao što se navodi u dovi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u kojoj je učio: ”Allahumme inni ‘abduke-ibnu ‘abdike-ibnu emetike, nasijeti bi jedike, madin fijje hukmuke, ‘adlun fijje kadauke, es'eluke bi kulli ismin huve leke, semmejte bihi nefseke ev enzeltehu fi Kitabike ev ‘allemtehu ehaden min halkike ev iste'serte bihi fi-l-‘ilmi-l-gajbi indeke, en tedž'ale-l-Kur'ane rebi'a kalbi ve nure sadri ve dželae huzni ve zehabe hemmi ve gammi.”
”Allahu, ja sam, doista, rob Tvoj, sin roba Tvoga i sin robinje Tvoje. Moj perčin je u Tvojoj ruci (tj. nema snage i moći osim sa Allahom), ja sam podložan Tvojoj zapovijedi i Tvome sudu, Tvoja odredba je po mene pravedna. Molim Te svim Tvojim imenima kojima si Sebe nazvao ili ih u Svojoj Knjizi objavio ili ih nekoga od Tvojih stvorenja (poslanika, meleka i evlija) podučio, ili ih, pak, zadržao u Svom vječnom znanju, učini Kur'an proljećem srca moga, svjetlom grudi mojih, otklonom tuge moje i nestankom brige moje.”
Zatim je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Niko neće proučiti ovu dovu, a da mu Allah neće otkloniti tugu i tegobu zamijeniti olakšanjem.”
Ashabi su upitali: ”Allahov Poslaniče, hoćemo li naučiti ovu dovu?’
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ”Da, ko god čuje ovu dovu, neka je nauči.” (Ahmed, El-Taberani i Ibn Hibban)
