Dok se posljednjih dana pažnja javnosti uglavnom usmjerava na radnički neposluh koji je zahvatio dio rudnika Koncerna JP Elektroprivreda BiH, u pozadini se razvija problem koji bi mogao imati još ozbiljnije posljedice po proizvodnju uglja i stabilnost kompletnog energetskog sistema Federacije Bosne i Hercegovine. Riječ je o sve izraženijim poteškoćama vezanim za nabavku goriva i izmirenje obaveza prema dobavljačima, bez kojih rad rudarske mehanizacije postaje gotovo nemoguć.Možda se nekome sa strane čini da je gorivo samo jedna od brojnih stavki u poslovanju rudnika, ali svaki rudar zna da je ono krvotok proizvodnje na površinskim kopovima.
Bez dizela ne mogu raditi damperi koji prevoze hiljade tona materijala dnevno. Ne mogu raditi bageri koji otkrivaju ugljene slojeve. Ne mogu raditi buldožeri koji pripremaju teren za eksploataciju. Ne mogu raditi utovarivači, cisterne, pomoćna vozila i sva ostala mehanizacija bez koje nema proizvodnog procesa. Kada nestane goriva, mašine staju. Kada mašine stanu, staje proizvodnja.
To je jednostavna činjenica koju nije moguće zaobići niti nadoknaditi bilo kakvim administrativnim odlukama.Dodatnu zabrinutost izazivaju informacije da pojedinim rudnicima na naplatu dolaze značajna dugovanja za ranije isporučeno gorivo. U vremenu kada se rudnici već bore sa finansijskim problemima, padom proizvodnje, zastarjelom opremom i nedostatkom investicija, ovakav razvoj događaja mogao bi dovesti do novih poremećaja u radu. Upravo zato mnogi rudari s pravom postavljaju pitanje da li se iza trenutnih problema krije opasnost od još jednog zastoja proizvodnje koji bi dodatno ugrozio ionako teško stanje u rudarskom sektoru.
Nažalost, ovo nije problem koji se pojavio preko noći. Godinama se govori o potrebi restrukturiranja rudnika, modernizaciji mehanizacije, povećanju produktivnosti i finansijskoj konsolidaciji. Održani su brojni sastanci, najavljivane reforme i predstavljani planovi oporavka. Međutim, rudari na terenu i dalje svakodnevno rade sa nedovoljno opreme, često na granici izdržljivosti postojeće mehanizacije, dok proizvodni ciljevi ostaju visoki i zahtjevni.Istovremeno, od rudnika se očekuje da obezbijede dovoljne količine uglja za potrebe termoelektrana, koje predstavljaju jedan od ključnih stubova elektroenergetskog sistema Federacije BiH. Svaki zastoj u proizvodnji uglja ne ostaje samo problem jednog rudnika.
Posljedice se prenose kroz cijeli lanac – od rudara i njihovih porodica, preko lokalnih zajednica koje žive od rudnika, pa sve do elektroenergetskog sektora i krajnjih potrošača električne energije.Posebno je zabrinjavajuće što se ovaj problem javlja upravo u trenutku kada su odnosi između radnika i uprava dodatno opterećeni zbog nezadovoljstva koje je dovelo do radničkog neposluha. Umjesto da se energija usmjeri na povećanje proizvodnje i rješavanje nagomilanih problema, rudnici se suočavaju sa novim izazovom koji prijeti da dodatno uspori ili potpuno zaustavi pojedine procese.Rudari su kroz historiju bezbroj puta pokazali da su spremni podnijeti najveći teret kada je najteže. Radilo se i po snijegu, kiši, ljetnim vrućinama i u uslovima koje mnogi ne bi ni pokušali prihvatiti. Ali ni najveća požrtvovanost rudara ne može pokrenuti bager bez goriva niti zamijeniti sistemska rješenja koja su neophodna da bi proizvodnja bila stabilna i održiva.
Zbog svega navedenog, nadležni moraju što prije pronaći rješenje koje će osigurati redovno snabdijevanje gorivom, stabilno poslovanje rudnika i nesmetan nastavak proizvodnje. Svako odgađanje problema danas može značiti mnogo veće posljedice sutra. A rudnici, kao i rudari, već su predugo na granici strpljenja.Jer dok se javnost bavi radničkim neposluhom, među rudarima se sve češće postavlja jedno pitanje – da li rudnicima prijeti još jedan zastoj proizvodnje i ko će snositi odgovornost ako do njega zaista dođe.⚒️⚒️
