Ljudi u ovom selu žive lijepim komšijskim životom u kojem se ne razlikuju po vjeri i naciji, nego po ljudskim vrijednostima
Radi se o priči staroj par godina, ali je toliko prelijepa da je definitivno vrijedna ponovnog čitanja i prisjećanja,pogotovo u današnjem vremenu ponovne nacionalne netrepeljivosti u Bosni i Hercegovini.
Ljudi u ovom selu žive lijepim komšijskim životom u kojem se ne razlikuju po vjeri i naciji, nego po ljudskim vrijednostima.
Amir ef. Drežnjak imam je u selu Lizoperci u jablaničkoj općini. Već godinama unazad, svake nedjelje, vjernike katolike iz susjednog sela Slatina, vozi na misu u selo Gračac, u kojem drži mektebsku nastavu.
– Kazali su mi da nemaju autobusa, auta. Druga nedjelja bila je repriza prve nedjelje. I tako tri nedjelje zaredom sam ih vozao i onda sam im kazao da nema potrebe da stopiraju da čekaju nekoga pošto ja idem svake nedjelje, da se mogu slobodno osloniti na mene, dok sam tu da ću ih prevoziti do mise u crkvu da se pomole Bogu – rekao je Amir Drežnjak, imam u selu Lizoperci.
Kaže sve dok ovi ljudi budu živi i dok budu išli nedjeljom na misu u Gračac, da će ih on voziti. A o njegovim djelima, priča Marica na susretima franjevačkog svetog reda u Međugorju gdje su ljudi na to gledali sa velikim čuđenjem.
– Rekla sam im šta da ja vama kažem da svake sedmice idem sa efendijom na misu u Crkvu, oni meni s kim? Pa s hodžom! Kažu pa kako? A ja njima pa fino, jest bila svađa, bio rat, ali mi smo ostali prijatelji, idemo na sijelo, na kafu i kad se rodi, i kad se ženi – kazala je Marica Drinovac.
Selo Slatina je miješano hrvatsko-bošnjačko selo s većinskim bošnjačkim stanovništvom. Za vrijeme proteklog rata bilo je linija razgraničenja između HVO-a i ARBiH, a danas je primjer komšijske ljubavi.
– Njegujemo lijepe odnose, ne možemo mi živjeti jedni bez drugih, u našem selu je uvijek bilo šta god da se desi, bilo nekom pomoći ili svadba ako je neko preminuo mi se svi skupimo, pomažemo, nema veze ko je ko, sva sreća da je dosta sela kao što smo mi – istakla je Marica Drinovac.
Zajedno su se gradile i crkve i džamije. U izgradnji crkve u Gračacu pomagali su muslimani, priča fra Mato. Nakon što je potopljena, hodže su naređivale svojim džematlijama da su dužni volovima dovoziti kamen za njenu gradnju.
Isto tako, katolici u tim mjestima bili su prvi koji su prije nekoliko godina pokrenuli akciju skupljanja novčanih sredstava za oboljelu djevojčicu Ajlu, koja je pobrisala sve granice i predrasude u ovom kraju.
– Naša župa je prva pritekla u pomoć i niko nije rekao nikakvu negativnu riječ. Kod ovakvih primjera pokazali smo da smo svi ljudi i to je najbitnije biti čovjek i treba samo malo biti hrabar i reći ljudima oslobodite se bilo kakvih strahova i pomozimo jedni drugima – kazao je Mato Topić, župnik župe Sv. Ante Padovanskoga Gračac.
Samo tako, kaže, ova zemlja ima šansu preživjeti, dodajući da je upravo ta pojedinost o “starijim ljudima koje neko mora dovesti u crkvu” na najljepši način povezala ljude različitih vjera i nacija, piše Time.ba.
